Trobojka koja smeta

Svaki narod i država imaju svoje simbole, koji su za njih simboli opstanka, postanka i trajanja njihovog nacionalnog bića, njihove tradicije i istorije. Retko je u istoriji bilo simbola zbog koga bi neki narod trebalo da crveni i da ga bude stid. Bilo je takvih, ali to nije pravilo. Posebno naš srpski stradalni narod nema čega da se stidi, a najmanje svoje trobojke, svog dvoglavog orla, svoje krune i svega onoga što čini njegovu srž. Ti srpski simboli, a posebno zastava i grb prošli su najveće muke i stradanja zajedno sa našim narodom.

Ne vidim šta je strašno u tome što se srpski narod ponosi svojim simbolima, svojom srpskom dušom, što ističe svoju zastavu gde god živi i što svoj grb nosi na grudima, a svoje svetinje u srcima. Koga to ugrožava!? I koga smo mi ikada, kao narod, ugrožavali!? Koga smo to mi ikada okupirali!? Koga smo to mi Srbi ikada ubijali u logorima napravljenim od strane države!? Koga!? Nikoga! Stotine hiljada Srba je poslednje svetlo ugledalo sa nožem na grkljanu, nabijeni na kolac, obešeni, streljani po raznim stratištima i tada je naš narod ćutao i borio se samo za slobodu, ne želeći da ugrozi bilo čiju slobodu i pravo na postojanje. A kako nam pojedini vraćaju!?

Pod kojim je barjakom ovaj prostor oslobađan u Prvom i Drugom svetskom ratu!? Ko je najviše stradao u tim ratovima da bi oslobodio ove prostore od okupatora i onih koji su zdušno okupatora pomagali i zajedno sa njim ubijali nevine ljude po logorima!? Srbi su taj narod koji je ovde najviše žrtava podneo pod srpskom trobojkom. Tu zastavu su svi narodi u bivšoj Jugoslaviji dočekali sa radošću nakon Drugog svetskog rata, znajući da je stigla sloboda, ali oni ostaci kojima se nije ušlo u trag i koji su ideološki to vreme preživeli i opstali do dan danas, sada u novim okolnostima negiraju Srbima pravo na veru, na zastavu, na istoriju, na tradiciju, na svoju pravoslavnu veru, na jezik, pa i na samom kraju na postojanje. To bi trebalo da bude završna faza njihovog projekta uništenja svega što je srpsko, jer bi onda mogli da unište i sve ostalo mnogo lakše.

Kako to da sprečimo? Jednostavno. Tako što ćemo više nego ikada pre umeti, znati i hteti da se okupimo pod našom trobojkom, da se saberemo i izborimo za svoje pravo na postojanje i ostajanje na ovim prostorima ili ćemo pre ili kasnije nestati kao svi oni koji nisu bili dovoljno snažni da se odupru onima koji su dolazili sa namerom da ih unište i ponište njihovo postojanje i opstajanje. Moramo još više voleti sebe, voleti svoju državu, voleti državu i kad nema da nam pruži sve što želimo i trebamo, moramo je voleti kao svoju majku što volimo, jer nas je ona rodila, odgajila i stvorila da budemo baš onakvi kakvi smo. Voleti sebe ne znači da mrzimo druge ili da drugima negiramo ono što oni negiraju nama. Voleti sebe znači da njima dajemo i u budućnosti ono što ima dajemo danas, ako ne i više od toga, ali da daleko više poštujemo i volimo sebe u odnosu na danas. Samo to je put opstanka i ostanka na ovoj našoj srpskoj divnoj zemlji.

Srbislav Filipović

One thought on “Trobojka koja smeta

  1. Zaista , slazem se sa gospodinom Filipovicem sa svime sto je rekao , jer ne vredi truda i rada da se sada rusi sve ono sto su nasi preci i prethodnici izgradjivali pre nas , vodjeni zeljom da se oslobodimo svega onoga sa cime ne smemo biti zarobljeni , da bi pod nasom trobojkom mogli da cuvamo ono sto nikako ne smemo da izgubimo , da se ne stidimo nasih prethodnika u proslosti onako kako ce se nama ponositi nasi naslednici u buducnosti .

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *