Imali smo prilike danas da vidimo veličanstveno obeležavanje Dana srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave u centru Beograda.
Kao što je predsednik Srbije Aleksandar Vučić večeras istakao prilikom govora, kod spomenika Stefanu Nemanji, to je praznik našeg identiteta, onog u kojem se sjedinjuju jezik, kultura, tradicija, vera, ali i vrednosti na kojima počiva čitavo društvo, vrednosti koje jednu državu čine civilizovanom, uređenom, sposobnom da pamti, ali i da zna šta joj je i zašto činiti.
Inače, izabrani datum za praznik, 15. septembar, je datum proboja Solunskog fronta, onaj dan u kojem, zajedno, leže i naš bol i naša slava, koji čine prvi deo one Renanove definicije nacije, po kojoj je ona zasnovana na zajedničkoj patnji, slavi u prošlosti, i zajedničkom planu za budućnost. Tog 15. septembra jedini plan je bila sloboda, ka kojoj su srpske trupe jurnule uz čuvenu naredbu Živojina Mišića: “U smrt, samo ne stajte! Napred, u otadžbinu!”
Izdvajam delove predsednikovog odličnog istorijskog govora.
Taj dan je bio prvi u nizu istih takvih plebiscita, na kojima smo, bez obzira na krvavu cenu, birali, nanovo i nanovo, Srbiju i njenu slobodu. I danas je, baš zato, važno, da slaveći sve žrtve, svaku kap krvi koju su prolili, svaku kost koju su posejali, na još jednom plebiscitu usvojimo svoj novi plan za budućnost. Onu u kojoj ćemo stajati pod istom zastavom, znajući da je ona zastava slobode, i zastava mira, a pogotovo zastava budućnosti. Zastava našeg jedinstva u nameri da sačuvamo identitet i pravo da budemo to što jesmo, jedan te isti narod, koji ne želi da bilo šta od bilo koga uzme, da bilo koga ugrozi, nego samo da za sebe izdejstvuje isto ono pravo koje priznaje drugima. Pravo na ime, na istoriju, kulturu, jezik, veru, tradiciju i, samim tim, postojanje. To je pravo na dostojanstvo.
Pravo na sećanje, ali i pravo na ono na šta inače niko ne može da nas natera, a mnogi i dalje pokušavaju, bezuspešno – pravo da sami odlučimo i kada ćemo i šta da zaboravimo. I sebi, i drugima. Nismo mi bili uvek svetli tokom istorije, najčešće sami prema sebi, često i prema drugima, ali, bar na ovim prostorima, ne postoji nacija koja je prošla kroz toliku tamu, i onu grobnu, nacija koja je podnela toliku žrtvu, da bi ugledala svetlo, i postala nacija, postala slobodna. Šta ćemo od svega toga da zaboravimo, a mnoge stvari moramo, tek da ne bi večno živeli u prošlosti, sme da bude isključivo naš izbor, a ne odluka bilo koga sa strane. I odmah da bude jasno, ovu zastavu, sve one koji pod njom, i zbog nje, leže, zastavu našeg stradanja, zastavu naših kostiju, naših jama, logora, dece koju su nam uzeli, sasvim sigurno nećemo nikada zaboraviti. Ona nas određuje, na njoj su imena svih onih čija imena ne znamo, ona je, i bukvalno, stvorena našom krvlju i našim kostima, i bez nje, ne bi bilo i nas. U njoj, i to je još jedna važna lekcija koju moramo da naučimo, jesu i sve naše besmislene podele, svi propali snovi koje smo sanjali, svaka greška koju smo napravili, ali ono što u tome jeste bitno je to da je, i takva, ta zastava naša, i da predstavlja ono jedinstvo koje se zasniva na činjenici da nismo savršeni, da jesmo različiti, ali i da znamo da je lepota zajedništva, zastave, upravo i u tome.
Ova naša zastava i ovaj praznik su dokaz da to, biti Srbin, ne znači i biti kriv, ne znači nositi teret osude, već, upravo suprotno, oni govore da uz to ime ide ponos.
Ovaj praznik je temelj našeg identiteta i naše istorije, ali i naših različitosti koje, opet, daju i slavu i bol u prošlosti, i jasan plan za budućnost.
Nisu mi jasni oni koji ne podržavaju ove odlične reči predsednika Aleksandra Vučića. Ko iskreno voli Srbiju treba da razume i podrži predsednikov istorijski govor.
Živela Srbija!
Uglješa Mrdić