Mera patriotizma mi nikada nije bila ta koliko jakih i žestokih reči neko izgovara, već kakava dela ostavlja iza sebe i šta je ono po čemu ćemo pamtiti jedno vreme. Previše je naš narod krvi prolio, iz raznih razloga, nekada i zbog toga što nismo znali da sagledamo stvari realno i da pogledamo u budućnost kakve nas posledice čekaju. Čini mi se da smo na velikoj svetskoj sceni jedino mi nastupali emotivno, a skoro nikada racionalno. Ko god bi nam reako da stvari sagledamo drugačije i realnije, da ne srljamo, da je protivnik toliko jak da ćemo sebe dovesti skoro do uništenja. takvu bi smo osobu proglašavali za ludaka ili izdajnika. Istina je sasvim drugačija.
Ponos na sve naše junake, heroje, iz svih ratova, nosim u sebi svakako, jer nikada nismo vodili nikakve osvajačke ratove, nikada naš narod nikome zlo nije želeo, nikada srpska država nije organizovano ubijala, otvarala logore, nikada nikoga nismo planski i sistematski ubijali, nikada nismo želeli tuđa sela, gradove, ali smo uvek branili svoje do poslednje kapi krvi. Ovo je ključno. Do poslednje kapi krvi. Taj luksuz sebi više ne smemo da dozvolimo, jer je naš biološko opstanak ozbiljno doveden u pitanje. Vekovi pred nama moraju biti vekovi razgovora, pregovora, diplomatije i učenja da se za Srbiju danas mora živeti. Nema više prostora da se za Srbiju gine, već je sad branimo rađanjem, učenjem, knjigom, znanjem i spremnošću na žrtve u tom pogledu. Ko god govori drugačije, ne želi ovom narodu ni ostanak, ni opstanak na ovoj planeti.
Velika su dela naših predaka, koji su padali za Srbiju i to da mi danas budemo nezavisni i slobodni i tu skupo plaćenu slobodu moramo ceniti tako što ćemo za nju živeti. Ako budemo ginuli, na ovom prostoru više ni dete koje se još nije rodilo neće želeti da se rodi, a i poslednji čovek će pobeći. Ako je neko svojim životima branio državu, veru i Evropu, onda su to Srbi. Ginuli smo i onda kad je to moralo da nas zaobiđe. Nismo nikada mi bili ti koji mogu da odluče svetske bitke, ali smo kao pravdoljubiv i slobodarski narod uvek želeli da prvi budemo na strani pravde i dobra. Sad moramo gledati sebe na prvom mestu i sebično čuvati svoje živete za život Srbije, jer bez nas nema ni Srbije. Neka misli ko šta hoće o ovome što pišem, ali moj je stav da nemamo više dece za rovove. Fale nam deca i u školama, a tek je nemamo za grobove i rovove. Ako volimo Srbiju i ako se ponosimo večnim i velikim delima naših predaka, onda moramo rađati i obnoviti Srbiju, ukoliko želimo da je sačuvamo i očuvamo, inače će neki drugi doći na naše prostore i naša sela.
Tu lepotu od Srbije možemo i moramo da sačuvamo kako znamo i umemo, ako smo dostojni svih palih ratnika i predaka koji su nam Srbiju ostavili u amanet. I koliko god nam neke situacije bile teške i mučne, koliko god nam razgovor sa nekim izazivao mučninu i gađenje, uvek moramo imati na umu da to činimo zbog naše dece, unučića i Srbije. Sutra će naše slike buduće generacije držati na svojim zidovima i ponosno gledati u njih, prepričavati svojim potomcima ovo vreme i naša dela. Sigurno niko ne želi da dođemo u situaciju da sutra nema ko te slike ni da pogleda. Mi se sami pitamo da li želimo opstanak ili nestanak. Zato sam bio i ostao uz politiku vojne neutralnosti, ali i spremnost da se Srbija čuva i brani po svaku cenu, uz to da rat nikada ne sme nikome biti opcija. Deca i život Srbije su u pitanju. Moramo živeti za našu prelepu otadžbinu!
Srbislav Filipović
INFO 24