Centralna manifestacija povodom Dana sećanja na sve stradale i prognane Srbe u vojnoj akciji “Oluja” 1995. godine, održana je u zemunskom naselju Busije.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je okupljenima da pokazujemo koliko volimo svoj narod i kako nećemo da zaboravimo sve ono kroz šta su naši Krajišnici morali da prođu.
“Bog ne broji čijih je žrtava više, pred njim su sve žrtve iste”, rekao je patrijarh srpski Porfirije.
Godinama ponavljam početkom avgusta meseca kako mi nikada neće biti jasna mržnja dela pojedinih susednih nacija prema srpskom narodu. Tu prvenstveno mislim na veliku mržnju onih koji su predvodili ubijanje i progon srpskog i drugog nehrvatskog stanovništva kako u Prvom i Drugom svetskom ratu, tako i devedesetih godina, na teritorijama današnje Hrvatske i BiH.
U hrvatskoj vojno-policijskoj akciji „Oluja“ avgusta 1995.godine proterano je preko 250.000 krajiških Srba, 1.856 je ubijeno, a 836 vodi se kao nestalo. Ta akcija počela je 4. avgusta 1995. godine ofanzivom hrvatske vojske i policije i jedinica Hrvatskog veća obrane (HVO) na područja Banije, Like, Korduna i severne Dalmacije, odnosno na prostor Republike Srpske Krajine. Hrvatska vojska je ušla dan kasnije, 5. avgusta te godine, u gotovo napušten Knin i istakla hrvatsku zastavu, dok su kolone izbeglica na traktorima i drugim poljoprivrednim vozilima ulazile u Srbiju.
Akcija „Oluja“ je jedno od najsurovijih i najvećih etničkih čišćenja na području bivše SFRJ ne samo za vreme rata devedesetih godina već i u istoriji. I dan danas nisu odgovarali svi koji su trebali za zločine koje su počinili hrvatski bojovnici tokom operacija „Bljesak“, „“Oluja“, „Medački džep“, „Pakračka poljana“ i mnoge druge, kao ni o tajnim masovnim grobnicama raspoređenim po Hrvatskoj gde se nalaze posmrtni ostaci nekoliko hiljada Srba, o oduzimanju srpske imovine na području Hrvatske koja je vredna preko 30 milijardi evra, kao ni o sudbini tajnih optužnica protiv nekoliko hiljada Srba, koji su uglavnom optuženi zato što su se oružano branili od hrvatske vojske, kao ni o podatku da je prema dokumentaciji koju ignoriše hrvatska vlada, jedna trećina sadašnje Hrvatske vlasništvo srpskih krajišnika. Nadamo se da će istina i pravda pobediti. Isto tako se nadamo da će konačno nestati mržnja prema srpskom narodu kod dela hrvatskog, albanskog i drugih naroda koji su se naročito u proteklih 100 godina isticali po svireposti prema nedužnom srpskom narodu.
Najmanje što možemo je da zapalimo sveću i da se pomolimo za tragično nastradale u zločinačkim operacijama.
Od Srbije i srpskog naroda se ne može tražiti da zaboravi svoje žrtve. Srbija ceni mir, hoće saradnju i pomirenje, ali ne pristaje na poniženje i ćutanje.
U Hrvatskoj je broj Srba sveden na statističku grešku i pitanje je zašto drugi o tome ćute i traže od Srbije da o tome ćuti.
Zar ne bi trebalo pravda da bude ista za sve? Dosta je bilo krvi i na ovom prostoru je potreban život.
Na kraju završavam rečima predsednika Aleksandra Vučić:
“Moramo da oprostimo, ali to možemo samo ako pamtimo. U zaboravu ljudi žive pognutih glava, plašeći se i sebe i drugih. Tek kada počnu da pamte mogu i da se usprave, mogu da se otvore i da žive sa sobom i drugima bez sumnje i straha. Mogu i da oproste, i možemo i moramo da oprostimo, ali to možemo samo ako pamtimo, pošto u zaboravu nema oproštaja ni sebi ni drugima.
Neka je večna slava žrtvama Oluje. Srbija je majka, a ne maćeha. Srbija pamti, živela Srbija”.
Uglješa Mrdić