Mali narodi, po broju i veličini svoje teritorije, su često emotivniji u sagledavanju realnosti i sveta u kome se nalaze. U emocijama pronalaze svoje utočište, svoj zbeg i svoje opravdanje za probleme sa kojima se suočavaju i teško se iz toga vade, što na kraju dovodi do nekih fatalnih posledica za njihovu budućnost kao društava. Zbog svog siromaštva i pritisnutosti interesima velikih, mali narodi svet oko sebe rezonuju kroz emocije, a ne racionalno i onako kako bi za njih i njihovu budućnost bilo bolje i što bi im omogućilo mirniju i sigurniju budućnost, odnosno stabilan rast i razvoj. Zato je za Srbiju od presudnog značaja da nastavi da se razvija i da jača svoju ekonomiju, kako bi društvo bilo racionalnije u svojim pogledima na svet, pa se onda ne bi nekih stvari toliko bojali. Da smo u potpunosti zrelo društvo ne bi lako bilo danas ljudima poturati priču kako decu ne treba vakcinisati, kako 5G ubija ptice i kontroliše našu svest, kako će nas čipovati i žigosati kao da smo životinje, kako je sve oko nas rezultat neke velike zavere ove ili one multinacionalne kompanije, a ti koji nam to poturaju su vakcinisali sebe i svoje, koriste najsavremeniju tehnologiju, pokrali su nam godine i priliku da kao društvo sazrimo kad je bilo mnogo lakše.
Nema dileme da je sve teže iz godine u godinu ljudima pričati bajke, ne ide to brzo koliko bih voleo, ali ide sigurnim putem. Taj put nije još dovoljno siguran i stabilan dok god postoji potreba da se ova kolumna napiše i iznese stav o svim ovim temama. Za mene je potpuno iracionalno i glupo da se deo društva plaši napredovanja, jer ga tig rastom i modernizacijom plaše oni koji koriste sve blagodeti svega onoga što savremena civilizacija može da pruži. To je prevara onih koji sa brda vide mnogo bolje od onih na koje gledaju sa tog istog brda. I ti preveranti i veštice lažu ljude da bi lakše njima manipulisali da bi opet ostvarivali svoje poslovne interese. Sve se kod njih svodi i na kraju svede na novac, pa i odnos prema građanima sopstvene države, ali njih ne zanima to da li će ti ljudi imati novca, već da li će oni kao potencijalni gospodari opet imati priliku da svoje prste stvae u narodnu kasu koristeće se strahom koji se kod ljudi lako može izzavati od nečega što ljudima nije jednostavno dostupno. Međutim, ima nekih univerzalnih istina, a to je da šta god da nam neko prodaje kao priču, ne može da se poništi to da su lekovi i vakcine spasile svet i ljude od brojnih bolesti od kojih se lagano umiralo do pojave istih, ne može niko normalan da obajsni zašto brži internet i bolje komunikacije nisu potrebne planeti, ne može niko da mi objasni da se takve stvari kao tema slučajno nameću baš tokom izborne kampanje i da to ne organizuju ovi što bi voleli da nas uzjašu kao gospodari i da na našem strahu od svega vladaju i otimaju, a da nas drže kao taoce sopstvenih strahova. Ne može niko da mi objasni da Srbi treba da se plaše Zapada, Rusije, Kine ili bilo koga u svetu. Srbi treba najviše da se boje sami sebe i svojih grešaka koje su nekada pravili i za koje uvek postoji mogućnost da u nekom obliku ponove. Borim se za društvo u kome će takve priče biti ispod nivoa statističke greške, gde jedan ludak koji je jednom zavio državu u crno neće biti nikako blizu cenzusa koliki god bio. Borim se i boriću se da naša srpska kuća bude sigurna da moramo da pratimo one razvijenije i moderne da bi i mi imali šansu da nekada budemo srećni i mirni kao i oni. Imamo dobru priliku, drugi put u ovom veku, ali plašim se svega toga, jer znam koliko smo puta u prošlom veku svoje prilike propuštali tako što smo sami sebi pucali u noge, umesto da se izborimo za brze pruge, moderne avione, mobilne telefone ,računare i da vidimo i naučimo šta rade oni bolji i bogatiji od nas i kako su to oni postali, pa da i mi primenimo njihov recept da bi naša deca ostala u Srbiji, jer u njoj vide ono što su videli dok maštaju da pronađu negde daleko od nje. Sad imamo priliku da taj dobar put stabilizujemo, a ne da prkosimo svemu što je dobro za nas. Za našu decu to moramo da uradimo. To smo njima dužni, to smo dužni onima koji su taj put započeli mnogo pre nas, to dugujemo svim ljudima koji su taj san sanjali i ostavili nama u amanet da budemo prva generacija u Srbiji koja je uredila srpsku kuću po meri kakvu naši ljudi zaslužuju. Politika jednom mora i u Srbiji postati deo racionalnog, a ne emotivnog. To će biti tačka na neuspehe, a stabilizacija puta za napredak i uspeh Srbije.
INFO 24 / Srbislav Filipović