Treba oprostiti, ali ne smemo zaboraviti sve zločine koji su načinjeni našem narodu tokom istorije. Naročito ne smemo zaboraviti ustaške zločine nad srpskim narodom, kao i zločine dobrog dela naših komšija načinjenih prema nama.
Često smo kroz istoriju bili žrtve i to samo zato što nismo dali svoje a tuđe nismo ni hteli. Uvek smo znali reći NE i nacistima i fašistima i drugim zlotvorima koji su mučki ubijali srpski narod i sve one narode u regionu koji su u raznim nevoljama bili na našoj strani.
Ovih dana aktuelna je tema oko promene naziva ulica u Beogradu. Ukinuće se nazivi ulica koje nemaju nikakvog smisla da postoje. Posebno mislim na nazive ulica koje nose imena po predelima i gradovima, gde mi Srbi skoro nemamo nikakva prava a gde je skoro ukinuto sve što je srpsko.
Dobićemo nazive ulica po onima koji su to svojim delima u istoriji zaslužili.
Raduje me što je odlučeno da se ne ukinu Sarajevska i Mostarska ulica. Razloga je više. Prvi zato što naš narod živi u tim gradovima. Na nesreću u dosta manjem broju nego pre 1995. godine. Drugi razlog je što imamo opštine Istočno Sarajevo i Istočni Mostar gde živi preko 90 odsto srpskog stanovništva. Treći razlog je istorijski, jer su oba grada u istoriji najduže bili srpski. Da ne govorimo o srpskim velikanima iz Sarajeva i Mostara i da ne govorimo o istorijskoj vezanosti ovih gradova za Srbiju i Beograd. Samo u Beogradu danas živi po nekoliko hiljada Sarajlija i Mostaraca. Ono što mene lično boli je što ne živi više Srba u centralnim delovima Sarajeva i Mostara i što nisu osuđeni svi oni koji su činili zločine nad srpskim i drugim narodima u ova dva istorijski značajna grada.
Čestitam Gradu Beogradu na predlogu da se preimenuje Zagorska ulica u ulicu Blagoja Jovovića. Ta inicijativa potvrđuje da Republika Srbija i Grad Beograd ne zaboravljaju svoje heroje i prepoznaju istorijsku istinu, pravdu i važnost koju je imao planirani i hrabri atentat koji je Blagoje Jovović izvršio nad ratnim zločincem i vođom ustaša Antom Pavelićem.
Razgovarajući sa prijateljima na ovu temu skrenuli su mi pažnju na dve značajne istorijske figure koji su dali dosta toga za našu državu i grad Beograd a imaju ulice na periferiji Beograda. Mislim na Luku Ćelovića Trebinjca i dr Isidora Papa. Ne potcenjujem nijedan kraj mog Beograda, ali ovi velikani prema, mom mišljenju, zaslužuju i svoja obeležja u samom centru.
Grad Beograd je pokrenuo inicijativu da Luka Ćelović dobije spomenik u centru grada.
Luka Ćelović bio je srpski veletrgovac i početkom 20. veka jedan od najbogatijih ljudi u Srbiji, vodeći finansijer i jedna od najuticajnijih ličnosti među Srbima poreklom iz Hercegovine, predsednik Beogradske zadruge, nacionalni radnik i veliki srpski prosvetni dobrotvor. Između ostalog našem Beogradu poklonio je 11 zgrada, među kojima i prelepu zgradu Beogradske zadruge.
Isidor Papo, o kome se jako malo govorilo prethodnih godina, rođen je 1913. godine u hercegovačkoj opštini Ljubuški, gde su ustaše u dva rata iskorenili skoro sve što je srpsko, muslimansko i jevrejsko. Papo potiče iz porodice sefardskih Jevreja, čiji su preci došli u XVII veku, nakon što su bili prognani iz Španije. Posle završene gimnazije u Mostaru, 1932. upisao je studije medicine na Univerzitetu u Zagrebu.
Posle Aprilskog rata i okupacije Kraljevine Jugoslavije 1941. odlazi u Mostar i radi na hirurškom odeljenju, a zatim odlazi u Mostarski NOP odred. Tokom rata nalazio se u hirurškoj ekipi Vrhovnog štaba NOV i POJ. Za vreme rata doživeo je tešku porodičnu tragediju. Ustaše su mu zverski ubili preko 50 članova porodice uključujući rođenog brata i sestru. Poslat je 1944. u saveznički centar u Italiju, gde je upoznao Roda Smita koji ga je 1969. predložio za člana Kraljevskog hirurškog koledža koji je brojao 50 članova. Po povratku iz Italije postao je upravnik Bolničkog centra u Novom Sadu, a potom je upućen na Sremski front, gde je rukovodio pokretnim hirurškim ustanovama.
Poslat je u SSSR 1946. na usavršavanje i tamo je položio i specijalistički ispit iz hirurgije 1947. godine, a 1948. se vraća u zemlju i postaje načelnik Drugog hirurškog odeljenja Glavne vojne bolnice koja je kasnije prerasla u Vojnomedicinsku akademiju JNA. Kako je kod Judina naučio njegovu tehniku rekonstrukcije jednjaka počinje da je primenjuje, ali i usavršava. Ova modifikacija operacije se danas u hirurgiji zove: antetoraklana jejunoplastika Judin-Papo. Do tada ove bolesnike u Jugoslaviji niko nije operisao, a kako ih je bilo mnogo, Papo je ubrzo operisao 335 bolesnika sa minimalnim mortalitetom od 1,2 odsto, po čemu je stekao i međunarodno priznanje. Ubrzo je postavljen za šefa Katedre hirurgije i glavnog hirurga JNA.
Zatim odlazi u SAD na usavršavanje u kardiohirurgiji koje se tih godina radila zahvaljujući usavršavanju ekstrakorporalne cirkulacije. Bio je u Filadelfiji, klinici Mejo, bolnici Maunt Sinaj i drugim. Vraća se u zemlju i počinje da radi operacije na srcu i 1965. ugrađuje prvu veštačku valvulu. Uradio je blizu 4.000 operacija na otvorenom srcu.
Postao je 1953. vanredni a 1956. redovni profesor. Napredovao je i u vojnoj karijeri i 1975. unapređen je u čin general-pukovnika sanitetske službe JNA. Za predsednika Hirurške sekcije izabran je krajem 1963 i na toj dužnosti je ostao do 1966. godine. Objavio je 217 radova, od toga 13 u inostranim časopisima. Preko 30 godina bio je načelnik hirurške klinike VMA. Penzionisan je 1982. godine. Preminuo je 14. oktobra 1996. i sahranjen je na Jevrejskom groblju u Beogradu.
Verujem da će se naš Beograd odužiti kako dolikuje i Luki Ćeloviću i prof. dr Isidoru Papu.
Ne smemo da zaboravimo da su i „genijalci“ iz DOS-ovih stranaka ukinuli nazive ulica u Beogradu, koje su nosile imena po herojima koji su se istakli u oslobađanju našeg grada poput Maršala Tolbuhina i Generala Ždanova. Takođe su ukinuli ulicu Bulevar Crvene armije, koja se sada zove Južni bulevar. Lično bih voleo da se vrati naziv ovoj vračarskoj ulici. Ne smemo nikada zaboraviti ulogu Crvene armije u oslobađanju naše prestonice i države. Ta armija zaslužuje ulicu u centru Beograda. U međuvremenu neke druge, ali manje ulice u Beogradu i udaljenije od centra grada su dobile nazive po ruskim velikanima.
Treba i dosove nepravde da ispravimo i da u međuvremenu se setimo još nekih velikana koji su zaslužili ili ulicu ili spomenik.
Mogli bi malo i drugi u regionu da poštuju svoje komšije a ne samo mi iz Srbije. Decenijama nas ugnjetavaju i nisu u stanju da ostave barem nazive srpskih ulica. Da ne govorim o poštovanju i dobrosusedskim odnosima koji su najčešće jednostrani sa naše strane.
Naše heroje ne smemo nikada da zaboravimo.
Ne zaboravimo a oprostimo zlo koje nam je učinjeno.
Bog nam je svedok.
Beograd je naša prestonica. Svih Srba gde god živeli, kao i svih državljana naše Srbije. Zato Beograd zaslužuje da ima samo lepe nazive ulica.
INFO 24 / Uglješa Mrdić