Oduvek ovaj narod gleda u svoje dvorište, u svoj koren, u svoje poreklo, u svoju kuću i okućnicu. Oduvek sanjamo samo svoje plavo nebo, svoje njive, svoje jele, svoje planine, svoje reke i potoke. Oduvek volimo samo svoj Dunav, Savu, Moravu, Tisu i sve reke svoje i njihove pritoke. Od pamtiveka ovaj naš mili srpski narod brani i ne da svoje. Od kad postojimo bi neko da nas zgazi i da nam seme zatre, da ugasi naša kandila, našu slavsku sveću, da izlomi naše porodične ikone i poruši naše hramove i druge svetinje.
Grobove bi predaka da nam poruše i da na njima podignu svoje mafijaške temelje. Za nas je naša Srbija sveta, jer je ne nosimo samo u onome što naše oči vide, već u svom dahu, duši, koraku, u svojoj krvi u svakom delu svog bića. Zato je ona za nas sveta.
Srbija za nas nije šoping, nije na prodaju, nije nikada bila na rasprodaji ni za kakave privilegije i novce. Nama našu milu zemlju ništa ne može da zameni. Srbiju nosimo sa leve strane svog tela, tu gde najjače bije i gde otkucaje ne mogu ni sa čim da ugase. To je za nas ta sveta Srbija. Svako dete koje se u ovoj srpskoj zemlji rodi za nas je posebno i voljeno. Sveta nam je svaka dečija suza, svaki osmeh i prvi korak tih malih junaka.
Ne damo svoje. Sve što smo vekovima gradili, vekovima su u zločinačkim pohodima zlotvori pokušavali da sruše i nikada nisu uspeli u tome do kraja. Uvek smo sve podizali iz pepela i vaskrsavali svoju Srbiju. Za nas je ona uvek bila velika, ali ne zbog teritorije ili njene moći, već zbog vere od koje je satkana, zbog njenog poštenja, zbog njene hrabrosti, zbog njenog ponosa, zbog njenog majčinskog zagrljaja za sve ljude koji u nju dolaze i poštuju je.
Svakog putnika je dočekala sa osmehom najlepšim u vidu njenih šuma, reka, njenog sunčanog neba, milog sunca koje je obasjava i tako je svakoga ispraćala uz želju da se opet sretnemo. Zar na takvu našu Srbiju da dozvolimo da se ruka digne? Da protiv nje neko glas podigne?
Ne damo svoju Srbiju. Ne damo njenu i našu decu. Ništa ne žalimo da Srbiju sačuvamo i očuvamo. Ako su nekada svi Srbi ustajali da daju život za Srbiju, danas je došlo vreme da stvaramo i rađamo za Srbiju, za budućnost, za ono najlepše što imamo.
To rađanje za Srbiju biće novo rađanje Srbije, njena nova velika pobeda nad svakim zlom. Pobediće Srbija, naša otadžbina, neprijatelja svakog onim čime nije do sad – mudrošću i pameću svojom. Srbija je jaka i hrabra, ali danas rešena da živi i ne krvari više nikada, jer je naša najveća pobeda kad se dete rodi, kad ga srpska majka iznese devet meseci u svom stomaku, kad se kolevka dečija zaljulja, kad se ocu košulja pocepa zbog prinove, kad nam polja rode, kad nam sunce sine jarko, kad se naša pesma začuje i tada Vostani Serbie! Zato što ne damo svoje! Ne damo Srbiju najmiliju!
/Info24/Srbislav Filipović