Lešinarenje u srpskoj politici

Postoji nešto što se zove lepo ili domaće vaspitanje, nešto što se nosi iz kuće, nešto čemu te roditelji i ostali bližnji nauče da je pristojno ili da nije. Mnogima na političkoj sceni u Srbiji, čini mi se, a ne mislim da nije tako, fali kućno vaspitanje i taj osećaj za meru. U Srbiji se kad ne znaju šta će od nemoći, od muke, od sujete, od pakosti i mržnje napada svako i na svaki način. Neki idu do poslednje kapi krvi, pa u krug i onda još izgaze i leševe. Bukvalno. I onda su kao mnogo jaki, moćni, važni, nedodirljivi, ali je samo problem u narodu. A problem je što većina ljudi vidi jasno, oseća i tu ne greši, jer ljudi vide ko se i kako ponaša. Ljudi jasno vide ko i šta nudi. I ne ponašaju se ljudi danas prema političarima isto kao i početkom devedesetih, kada je naivnost kod naroda u pristupu politici bila jedna od glavnih osobina. U ovo današnje vreme narodu ne možete bacati prašinu u oči, pričati bajke, praviti im od života horor i nuditi ništa i da onda očekujete pobedu. Neki bednici kao što su ovi slepci koje danas predvodi Đilas uveli su na srpsku političku scenu i poziciju glavnog lešinara u Srbiji. Upravo se najveći kriminalac i tajkun sada svrstao u red lešinara organizujući medijsku i svaku drugu hajku na tek preminulog oca ministra Stefanovića.

I vapaji ljudi da prestanu, da to ne čine, da ne gaze po mrtvom Branku Stefanovići njima ništa ne znače, jer su to neljudi i monstrumi kakve Srbija u svojoj političkoj istoriji nije videla. Svega su se ljudi ovde nagledali i svašta preživeli, ali se nikada nismo susreli sa takvim ludilom. Nikada niko nije slavio smrt člana porodice svog političkog protivnika. To je nešto što se ne radi, a ako sam se prevario da to niko nije uradio, onda dugujem izvinjenje, ali sigurno je to da bi takvi u prošlosti uvek bili osuđeni sa svih strana. A šta se dešava danas? Danas na to ćuti većina medija, većina političara, većina raznih ovakvih ili onakvih organizacija i to ne naziva onako kako treba da se nazove. Uvođenje takvog načina ponašanja i gaženja po tragediji jedne porodice, u ovom slučaju zloupotreba tuge u kojoj se nalazi porodica Nebojše Stefanovića, je iskaz najgore bede, jada i monstruoznosti dela opozicije i dela onoga što sebe naziva medijima. Ko normalan može da se raduje takvim stvarima!? Ko normalan može da sa radošću dočeka takvu vest, da onda cirkularno pošalje svojim ”kuririma” da razapinju mrtvog čoveka i da ga iznova gaze i ubijaju!? Ko normalan može na to da ćuti i da se pravi da ne vidi šta se dešava!? Niko normalan to ne može da gleda i da ne reaguje. Nisam mislio da uopšte pišem ovu kolumnu i da reč o ovome govorim, osim izjave saučešća, ali morao sam. Morao sam da se obratim svima vama kao čovek, kao građanin, kao neko ko se bavi javnim poslom, kao neko ko nema pravo da ćuti na opasne pojave u društvu i mislim da ovo što je učinio lešinar i tajkun Đilas jeste izuzetno opasno.

Ne može se ćutati, jer bi ćutanje značilo da se može raditi sve, pretiti, gaziti po mrtvima, nekima bi ćutanje delovalo kao da se to podržava i teško mi je što moram da ocenima da je žalosno da deo političke scene sebe tako pokušava da oživi i podigne. I da se vratim na početak. Ono što se u ranom detinjstvu i u kući nije steklo teško da se može ispraviti kasnije. To se leči u specijalizovanim institucijama. Moja im je poruka da se jave dežurnim psihijatrijskim ustanovama. Dok nije kasno.

INFO 24 / Srbislav Filipović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *