Svima je jasno da današnji svet nije onakav kakav je bio pre trideset i više godina, da se danas mnogo toga promenilo, da je proces globalizacije učinio svoje, da je manje pravde, da se sve mnogo više usklađuje sa određenim interesima materijalne prirode i da male narode i države malo toga veliki pitaju. Mali moraju da vešto manevrišu i da svoje interese brane tako što neće ući u sukobe sa velikima, jer iz tih sukoba više nema šanse da mali izađu kao pobednici. Promenilo se sve, ali se nije promenilo jedno, a to je da se svoje brani do poslednjeg daha, da se ne predaješ jer to tako vole i žele drugi, da uvek tražiš nove načine da se sačuvaš i održiš bez obzira na težinu trenutka i vremena u kome se deluje. Svet je postao jedna opasna pozornica sa mnogo, tako se čini, nesavladivih prepreka, ali nisu baš sve nesavladive. Mudrošću, pameću, zrelim i realnim načinom rasuđivanja i u ovom strašnom vrtlogu se nešto može postići.
Najteži izazov, problem i najveća rana naša u ovom veku svakako je Kosovo i Metohija. Ta sveta zemlja srpska, natopljena prolivenom krvlju mučenika, onih kojima su čast i obraz naroda uvek bili preči i od sopstevnog života, danas je na meti onih koji bi da na tuđim temeljima postojanja ugase naše i stvore svoje postojanje u narednim decenijama i vekovima. Menjale su civilizacije jedna drugu, gradile su jedne na temeljima drugih svoje, ali niko nije do danas pokušavao da na ovako primitivan, užasan i anticivilizacijski način sruši i uništi tragove postojanja jednog naroda da bi stvorio istoriju po želji ili narudžbini. Ne može da se istorija naruči. Ili je imaš ili nemaš. Nema dileme da svaki narod ima neku svoju istoriju. Koliko je ona bogata to zavisi samo od dela tog naroda i predaka koji su gradili postojanje jednog naroda. Srpski stradalni narod je svoju istoriju, svoje postojanje i svoje mučeništvo gradio više od hiljadu godina i nikada na leševima drugih naroda, nikada na otimačini i krađi tuđih svetinja. Samim tim je za nas bolnije kad se prave lažni istorijski udžbenici po kojima je Miloš Oblić bio Albanac, po kojima je u boj na Kosovu bio boj između Albanaca i Turaka, a ceo svet, ako je iskren i malo, može da posvedoči da je to najbrutalnija laž. I nije Kosovo i Metohija ni albansko, ni tursko, ni bilo čije drugo, nego srpsko. O tome svedoče manastiri i crkve. O tome svedoče najstariji zapisi. Da nisu možda Visoki Dečani albanska kulturna baština!? Da nisu onda i kralj Stefan Dečanski i car Dušan Albanci!? Naravno da nisu. Sve su to gluposti, koje neko svesno plasira iz želje da totalno uništi srpski narod i na tom uništenju izgradi sebe i svoje tragove kojih na ovakav način nema. A manastir Banjska kao zadužbina kralja Stefana Uroša II Milutina, jednog od najmoćnijih vladara iz dinastije Nemanjića i jednog od najmoćnijih vladara na Balkanu svoga doba? Da nije i on bio Albanac!? I onda je uvreda za njih kad se kaže da su to srpske svetinje i još traže izvinjenje od Evrope! Sramota. I Evropa ćuti. Jel mora da ćuti ili tako želi!? Da li je ta narko mafija toliko jaka da baš sve može da kupi!? Ne mogu nas da odgovore od odbrane sebe i svoje srži. To je crvena linija koju nikada niko u Srbiji neće preći. Nećemo nikada ostaviti, niti napustiti Pećku patrijaršiju, manastire Devine vode, Draganac, Duboki Potok, Zočište, Buzovik, Sokolicu, Sočanicu, Gračanicu, Gorioč, Ubožac i druge.
Da je njihovo da li bi ih palili!? Da su naša groblja njihova i da vlada verska i etnička harmonija zar bi sve rušili i palili!? Ne bi. Plaše se i nas mrtvih, jer dok ima i jednog traga o našem postojanju, dok ima i jednog manastira da nije opljačkan, srušen i uništen do tad oni neće moći da sagrade svoje ništavilo i tog unapređenog monstruma na temeljima naših žrtava. Jako poštujemo sve naorda sa kojima i pored kojih živimo, ali ne damo da se naše pali da bi se to spaljeno posle prisvajalo od nekrsta i onih čiji je trag jasan kroz zločine i trgovinu ljudskim organima. Izvinjenja? Da, ali nama. Za vse mrtve, za sve silovane, za sve zadavljene, za sve obešene, za sve povađene organe, za svako iskopano oko, za svako ubijeno dete, za svaku zaklanu trudnicu, za svakog ubijenog vojnika i policajca, za svako spaljeno ognjište, za svaku nevinu žrtvu. Mnogo ih je. Previše. Ne damo na njih, a ne damo ni na žive. Srbija pamti. Istorija čuva. Istinu ne mogu da obrišu.
INFO 24 / Srbislav Filipović