Doktorka Rada Smiljanić iz Užica je uputila neku vrstu apela svim stanovnicima Srbije. Ona je pre 48 godina bila u tađe u izolaciji, a imala je 17 godina. Njen status vam prenosimo u celosti.
Prošla sam 1972. god zbog velikih boginja izolaciju – karantin u Čačku kao učenica medicinske škole. Karantin je trajao nepunih mesec dana. Policija je čuvala karantin dan i noć.
U jednoj sobi je bilo nas 12 učenica, koje smo imale direktni kontakt sa obolelim od velikih boginja. Imale smo 17 i 18 godina. Ostale učenice i profesori su bili u karantinu, jer su bili u kontaktu sa nama. Zbog njih smo za svaki izlazak u hodnik stavljale masku, kojih je bilo dovoljno. Na spratu su bili civili zbog kontakt sa obolelim-ležali su na istom odeljenju čačanske bolnice. Neki od civila su bežali nesvesni opasnosti koju predstavljaju za druge, ali ih je policija uvek nalazila i vraćala u karantin.
Imali smo metalni tanjir i kašiku, krilo umesto stola. Kupatila i tople vode nije bilo. Svako jutro merenje temperature, vizita, u 10 časova dezinfekcija-po dve osobe u zaštitnoj opremi od glave do pete sa bocama na leđima i prskalicama dezinfikovale su vazduh, podove, zidove, krevete, nikad opranu ćebad. Podela doručka, ručka, večere od strane osobe u kompletnoj zaštitnoj opremi. Lekarski pregledi od lekara kriznog štaba i briga jer se drugarici i meni ne prima vakcina.
U dvorištu do našeg bio je još jedan karantin sa drugom vrstom kontakata s obolelim.
Jednog dana se razbolela jedna drugarica. Odvezena je u adaptirani objekat u drugom delu grada za smeštaj i lečenje obolelih.
Čekale smo koja je sledeća na redu. U toj muci, beznađu smo skovale prijateljstva za ceo život. Brinule smo jedna za drugu, pomagale, hrabrile i dočekale da zdrave izađemo.
Izlečena je i drugarica koja je dobila velike boginje. Verujte, nije bilo lako. Svi smo imali roditelje, braću, sestre i nismo znali da li ćemo ih ikad videti. Moj brat, student je dobio otkaz stana zbog mog karantina, spavao je u tramvaju 2 koji stalno kruži, jer dok je bila borba sa velikim boginjama niko nije izdavao sobe ni stanove u Begradu, a kući nije mogao da dođe, jer je važila zabrana putovanja između gradova. Roditelji su mi bili izolovani u stanu u Lučanima, svi su se sklanjali od njih, nisu mogli ni u prodavnicu. Sa propusnicom su svako jutro u tišini sedali u kola,dolazili u Čačak, čekali tamo negde daleko od žice i policajca, da vide da li ću i ja izaći u dvorište dok se dezinfikuju sobe,da me vide živu. Zadovoljni odlazili pre opomene policajca da bi opet sutradan došli.
Sada korona virus zahteva samo da budemo disciplinovani, izolovani u toplini svoga doma, sa svojom porodicom, i da se trudimo da budemo među onih 20% koji se uopšte neće razboleti. Želim vam da budete jedan/a od tih 20% na radost porodice, prijatelja, rodbine i svih nas! – napisala je ona.
INFO 24 / novosti.rs