Jedan od najlepših delova Beograda je svakako Vračar, a jedan od najlepših delova ove jedne od centralnih beogradskih opština je naselje Crveni krst.
Ovo predivno naselje se nalazi u istočnom delu Opštine Vračar i zapadnom delu Opštine Zvezdara. Crveni Krst se graniči sa Čuburom na zapadu, Kalenić pijacom na severozapadu, Đermom na severu, Lipovim Ladom na severoistoku, Ulicom Gospodara Vučića i Lekinim brdom na istoku i jugu.
Prema raspoloživim istorijskim podacima, osmanlijski veliki vezir Sinan Paša spalio je mošti prvog srpskog arhiepiskopa Svetog Save na teritoriji današnjeg Vračara, ali nakon dva veka spisi o tačnom mestu ovog događaja su nestali. Prva opcija koja se na kraju pokazala kao netačna je da se desilo na najvišem delu Vračaru, na mestu gde se danas nalazi Hram Svetog Save.
Srpski pisac i istoričar Gligorije Vozarović (1790 – 1848) stavio je drveni krst na mestu gde se nalazi današnji trg na Crvenom Krstu kako bi označio tačnu lokaciju spaljivanja mošti Svetog Save.
Vozarev krst je prvi zvanični spomenik u istoriji grada Beograda i u vreme kada je stavljen predstavljao je simbol nezavisnosti od Osmanskog carstva. Opština Grada Beograda je 1933. godine podigla pravi spomenik u obliku krsta koji zamenio dotadašnji drveni krst, što je na postolju i uklesano („Vozarev Krst, obnovila O.G.B. 1933.“). Taj kameni krst postoji i danas i neznatno je crvene boje, pa odatle i naziv celog pomenutog kraja.
Gligorije Vozarević je rođen 1/12. avgusta 1790. godine u Ležimiru gde postoji njegova rodna kuća. Njegovi preci Silvestrijevići su živeli u Zenici i bavili se ćebetarskim zanatom. Zbog turskog zuluma su prebegli iz Bosne u Slavoniju krajem 17. veka, i počeli su se baviti vozarskim zanatom na reci Savi. Tako su dobili prezime Vozarović.
Gligorije Vozarević je između 1812. i 1816. radio u jednoj gostionici u Zemunu kao poslužitelj. Kada je prešao u stari deo Beograda nameravajući da izuči koričarski zanat, upoznao je Perku Bajić, ćerku srpskog kneza Miloša Obrenovića, koja je 1824. bila udata za zemunskog trgovca Todora Hadži-Bajića i koja mu je dala novac da ide u inostranstvo radi izučavanja željenog zanata. Pomogao mu je u tom periodu i čuveni Vuk Stefanović Karadžić, sa kojim se dopisivao i koji ga je kada je izučio zanat uputio u Srbiju.
Knjigovezački zanat je izučio u Beču kod majstora Jakova Hermana i 1827. došao u Srbiju. Tada je otvorio prvu knjižaru u Beogradu i u Srbiji.
Glavni njegov zaštitnik i prijatelj bio je Dimitrije Davidović. Štampao je prvu knjigu u tadašnjoj Srbiji „Srbsko stihotvorenije“ 1832. godine, a izdao je celokupna dela Dositeja Obradovića u deset knjiga. U njegovoj knjižari je 1832. osnovana Narodna biblioteka Srbije, tada pod nazivom „Biblioteka varoši beogradske“.
Izdavao je almanah „Golubica s cvetom knjižestva srbskog“ (1839 – 1844) koji je uređivao Miloš Svetić (Jovan Hadžić). Za „Golubicu“ je Stojan Novaković tvrdio da je utrla put „Glasniku Srbskog učenog društva“, a Jovan Skerlić da je „najbolji srpski almanah tog vremena“. Za počasnog člana Društva srpske slovesnosti izabran je 10. februara 1845. godine.
Bio je uveren da je pronašao mesto na kome su spaljene mošti Svetog Save i na tom mestu 1847. godine postavio drveni krst na mestu jednog starog drvenog krsta koji je već bio propao. Taj krst je dobio naziv kao i ceo taj kraj „Vozarev krst“. Drveni Vozarev krst je obnavljan više puta (1895. i 1923). Kasnije je na tom mestu društvo „Sveti Sava“ podiglo kameni krst crvene boje 1933. godine.
Gligorije Vozarović je umro 10/22. januara 1848. u Beogradu. Bio je sahranjen u na starom tašmajdanskom groblju, kod današnje Crkve svetog Marka u blizini svog kuma Sime Milutinovića Sarajlije. Prilikom preseljenja groblja njegova humka je zametena i sada se ne zna gde mu je grob.
Gradska biblioteka u Sremskoj Mitrovici nosi ime Gligorija Vozarovića.
Njemu u čast ustanovljena je nagrada „Gligorije Vozarović“ koja najboljim izdavačima, knjigovescima i knjižarima dodeljuje Biblioteka Grada Beograda.
Mnogi ljudi ovaj deo Vračara nazivaju i Vozarev umesto Crveni Krst koji sa populacijom od 13.000 stanovnika čini jedan od najgušće naseljenih delova Beograda.
Deo Crvenog Krsta koji pripada Vračaru po popisu iz 2002. ima populaciju od oko 12.800 stanovnika, dok ceo Crveni Krst (zajedno sa delom koji pripada Zvezdari) ima populaciju od oko 13.800 stanovnika.
Na Crvenom Krstu se nalaze i dva značajna crkvena objekta a to su pravoslavna crkva Svetog Pokrova Presvete Bogorodice i katolička crkva Svetog Antona Padovanskog. Crkva Presvete Bogorodice je projektovana od strane poznatog arhitekte Momira Korunovića a sagrađena je 1932-1933. Sagrađena je u Vizantijskom stilu ali su primetni i elementi Rimske gradnje kao što je kupola crkve. Crkvu Svetog Antona projektovao je Jože Plečnik 1928-1932. po uzoru na Bečku arhitekturu. Ova crkva je inače jedina građevina u Srbiji koja je sagrađena pod blagim nagibom ka istoku.
Trg na Crvenom Krstu je od 1977. godine početna stanica i okretnica autobusa 83. Na toj istoj okretnici do 1947. godine, saobraćao tramvaj 1A, a šezdesetih godina 20. veka i prva beogradska trolejbuska linija 11. Trg je okružen ulicama Mileševska (ranije Save Kovačevića), Vojvode Šupljikca (ranije Žarka Zrenjanina), Branka Krsmanovića, Jovana Rajića i Žičkom ulicom.
Jedan od najznačajnijih objekata u ovom delu grada je Beogradsko dramsko pozorište koje je sagrađeno 1948. godine. Na Crvenom krstu se nalazi i sedište Sportskog društva Radnički i Košarkaškog saveza Srbije, Sportski centar Vračar (sada SC Mirko Sandić), Dom zdravlja Vračar, Osnovna škola „Siniša Nikolajević“ i mnogi drugi bitni objekti.
Čuvajmo uspomenu na one ljude koji su dali veliki doprinos za vreme svog života!
Poštujmo sve one koji su danas na vlasti i u Srbiji i u Beogradu i na Vračaru koji svakodnevno daju veliki doprinos kako bi živeli u boljoj i uređenoj Srbiji, a samim tim i boljem i uređenom Beogradu i Vračaru.
Dr Uglješa Mrdić
INFO 24